Tri praščiča
Jednom davno, na rubu guste šume, sa svojim roditeljima živjela su tri praščića – Rokić, Tonkić i Zvonkić. Kada su narasli i stasali, kucnuo je čas da se odsele te sagrade vlastiti dom. Svoje nove kućice odlučiše sagraditi tik jednu do druge, kako bi uvijek bili blizu. Iako su bili braća, praščići su se razlikovali kao dan i noć. Najstariji među njima bijaše marljiv i spretan pa je volio raditi od jutra do navečer. No njegova mlađa braća ni izbliza nisu bila tako vrijedna, već su se po cijele dane igrali skrivača i lovice, nabacivali loptom ili pecali u obližnjem potoku. Kako su bili vesele naravi, tako pjesme i plesa nije nedostajalo. Praščići su bili toliko različiti, baš kao i kućice koje su sazidali.
Najmlađi praščić Rokić je cijelo jedno poslijepodne gradio svoju kuću od slame. Kada je kuću stavio pod krov, veselo je poskočio i uputio se do potočića kako bi proveo dan lješkareći na suncu. Drugi praščić po redu, Tonkić, ipak si je dao malo više truda. Nabavio je daske, zakucao ih čavlićima te napravio kućicu od dasaka. Čim je kuća osvanula gotova, radosno se pridružio mlađem bratu u lješkarenju. Dok su njegova braća ležala u hladovini, najstariji praščić Zvonkić danima je sam zidao kuću od cigli. Čim je kuća bila dovršena, i on se priključio braći u razonodi.
No jednoga dana u šumi pojavio se vuk koji im je pomrsio planove. Ništa mu nije bilo slađe za jelo od praščića. Tako jednom naiđe na kuću od slame najmlađeg praščića, a kako ga je morila snažna glad, pokuca na vrata. Ugledavši kroz otvor na vratima vuka pred kućom, Rokić se silno uplašio. Nakon što je vuk nekoliko puta žustro pokucao, izgubio je strpljenje i viknuo:
– Otvaraj odmah! Ako ne otvoriš, puhat ću iz sve snage i otpuhati tvoju kuću!
Kako je iza vrata ostao muk, vuk počeše žestoko puhati i već iz prvoga pokušaja otpuše kućicu od slame. Rokić se preplašio kao nikad u životu i hitro pobjegao u kuću od dasaka, kod svoga starijeg brata Tonkića.
Ali evo i vuka za njime. Počeše silovito udarati o vrata kuće od dasaka i viknu praščićima koji su unutra drhtali od straha:
– Otvarajte! Ako ne otvorite, puhat ću iz sve snage i otpuhati vam kuću!
Rokić i Tonkić, šćućureni u kući, ne odgovoriše pa vuk počne puhati svom snagom. Puhnu jednom, pa drugi put, i nakon trećeg puta otpuše nevješto sazidanu kuću od dasaka. Kada su zidovi popustili, praščići brže-bolje pobjegoše kod najstarijeg brata Zvonkića, u kuću od cigli. Vuk krene za njima i povika pred kućom:
– Otvarajte ili ću vam otpuhati kuću!
Najstariji brat Zvonkić mirno uzvrati vuku kroz vrata:
– Možeš puhati koliko god želiš! Kućicu ne možeš srušiti!
Vuk se naljutio i počeo puhati svom snagom. Puhao je, puhao, i puhao i puhao, ali kućicu otpuhao nije. Zatim razjareni vuk odlučiše nadmudriti praščiće. Popeše se vješto uz dimnjak s namjerom da skoči u njega i iznenadi ih.
Kada su braća uvidjela njegovu namjeru, u trenu zapališe vatru u kaminu. Vuk je skočio i jaooo… Izletio je nazad koliko su ga noge nosile, dok mu je rep gorio kao buktinja.
Potrčaše vuk do potoka da ohladi rep i čim je bol malo popustila, jurio je sve dalje, dalje i dalje. Od toga dana više se nije pojavio u šumi. A naši su praščići, zlu ne trebalo, podigli kuću od cigli kako bi u miru dalje živjeli bezbrižno i veselo.
