GUŽVA U LANINOJ SOBI
Od ranoga jutra svi ukućani neprestano zovu Lanu. Nije još ni otvorila oči, a mama viče s vrata njezine sobe:
„Lana, deset je sati, svi smo doručkovali, a tebe budim već treći put! Ustani odmah i dođi na doručak.“
„I pokupi igračke s poda,mislim… Već si odrasla djevojčica, a ponašaš se kao mala beba. Vrijeme je da odrasteš“, dobacuje baka preko ramena.
I tako svaki dan ista priča. Lani se uvijek iznova ponavlja da pospremi i počisti za sobom.
„Lana, tvoje su igračke toliko razbacane da se ne može ni ući u tvoju sobu. Cijelo vrijeme gaziš po njima, sram te bilo“, negodovanju se pridružio i Lanin stariji brat Ivan.
„Samo su mi trebala još i njegova prigovaranja, neće meni nitko zapovijedati“, misli si Lana…
Toga jutra lijevala je kiša, a Lanina prijateljica Sara došla se igrati kod nje. Pojavila se u dogovoreno vrijeme, pozdravila ukućane i navukle papučice.
Čim je prešla preko praga Lanine sobe, uzviknula je: „Ajme, pa ovdje se ne možemo igrati koliko je sve razbacano! Znaš, moji roditelji ovo nikad ne bi dopustili. Nakon igranja uvijek moram uredno pospremiti krevet i igračke.“
Lana ju je gledala u čudu i hitro odgovorila: „Baš imaš stroge roditelje!“
Kada su svoje druženje taj dan privele kraju, Sara je počela vraćati igračke na njihovo mjesto, no Lana se učas usprotivila. Igračke su ostale razbacane u svakom kutku sobe, kao da ih je snažan vjetar rasuo posvuda.
Lana je te noći usnula neobičan san. Igračke su se okupile na sredinu sobe i počele se žaliti. Prva je istupila lutka Luce odjevena u narodnu nošnju koju joj je baka poklonila za rođendan.
„Lana, nemarno se ponašaš prema meni, ostavljaš me danima da ležim u prašini, cijela haljina mi je zgužvana“, tužno će lutkica.
Zatim se oglasila i plastična riba Vanda:
„Ugazila si mi rep i peraje i slomila ih jer ne gledaš gdje hodaš. Radije me pokloni nekome tko će biti sretan da me ima.“
Medvjedić Bruno prijekorno je progovorio:
„Kako bi tebi, Lana, bilo da se tvoji mama i tata ponašaju prema tebi kao ti prema meni?“
I vlakić Toni javio se ispod kreveta:
„Lana, tu sam već mjesec dana. Vrati me na moje mjesto!“
Lana ih je začuđeno slušala, ne znajući je li to sve san ili java. A potom joj se nečujno na jastuk spustila vila Mudrica. Na glavi je imala žutu kapicu, haljina joj je bila ljubičasta, a cipele plave. Tiho joj je prišapnula:
„Spavaj mirno, draga Lana, a kada se probudiš, tvoje igračke ćete čekati da ih zagrliš i spremiš na mjesto.“
Lana se probudila i osvrnula oko sebe, ali vili nije bilo ni traga. Igračke su i dalje ležale baš kako ih je ostavila. Brže bolje ih je pogladila, obrisala pažljivo prašinu s njih te nježno spremila u kutiju. Ugasila je svjetlo i zadovoljno se vratila u krevet, znajući da više nikad neće zanemariti svoje igračke.
„Lana, deset je sati, svi smo doručkovali, a tebe budim već treći put! Ustani odmah i dođi na doručak.“
„I pokupi igračke s poda,mislim… Već si odrasla djevojčica, a ponašaš se kao mala beba. Vrijeme je da odrasteš“, dobacuje baka preko ramena.
I tako svaki dan ista priča. Lani se uvijek iznova ponavlja da pospremi i počisti za sobom.
„Lana, tvoje su igračke toliko razbacane da se ne može ni ući u tvoju sobu. Cijelo vrijeme gaziš po njima, sram te bilo“, negodovanju se pridružio i Lanin stariji brat Ivan.
„Samo su mi trebala još i njegova prigovaranja, neće meni nitko zapovijedati“, misli si Lana…
Toga jutra lijevala je kiša, a Lanina prijateljica Sara došla se igrati kod nje. Pojavila se u dogovoreno vrijeme, pozdravila ukućane i navukle papučice.
Čim je prešla preko praga Lanine sobe, uzviknula je: „Ajme, pa ovdje se ne možemo igrati koliko je sve razbacano! Znaš, moji roditelji ovo nikad ne bi dopustili. Nakon igranja uvijek moram uredno pospremiti krevet i igračke.“
Lana ju je gledala u čudu i hitro odgovorila: „Baš imaš stroge roditelje!“
Kada su svoje druženje taj dan privele kraju, Sara je počela vraćati igračke na njihovo mjesto, no Lana se učas usprotivila. Igračke su ostale razbacane u svakom kutku sobe, kao da ih je snažan vjetar rasuo posvuda.
Lana je te noći usnula neobičan san. Igračke su se okupile na sredinu sobe i počele se žaliti. Prva je istupila lutka Luce odjevena u narodnu nošnju koju joj je baka poklonila za rođendan.
„Lana, nemarno se ponašaš prema meni, ostavljaš me danima da ležim u prašini, cijela haljina mi je zgužvana“, tužno će lutkica.
Zatim se oglasila i plastična riba Vanda:
„Ugazila si mi rep i peraje i slomila ih jer ne gledaš gdje hodaš. Radije me pokloni nekome tko će biti sretan da me ima.“
Medvjedić Bruno prijekorno je progovorio:
„Kako bi tebi, Lana, bilo da se tvoji mama i tata ponašaju prema tebi kao ti prema meni?“
I vlakić Toni javio se ispod kreveta:
„Lana, tu sam već mjesec dana. Vrati me na moje mjesto!“
Lana ih je začuđeno slušala, ne znajući je li to sve san ili java. A potom joj se nečujno na jastuk spustila vila Mudrica. Na glavi je imala žutu kapicu, haljina joj je bila ljubičasta, a cipele plave. Tiho joj je prišapnula:
„Spavaj mirno, draga Lana, a kada se probudiš, tvoje igračke ćete čekati da ih zagrliš i spremiš na mjesto.“
Lana se probudila i osvrnula oko sebe, ali vili nije bilo ni traga. Igračke su i dalje ležale baš kako ih je ostavila. Brže bolje ih je pogladila, obrisala pažljivo prašinu s njih te nježno spremila u kutiju. Ugasila je svjetlo i zadovoljno se vratila u krevet, znajući da više nikad neće zanemariti svoje igračke.
