DJEVOJČICA SA
ŠIBICAMA
ŠIBICAMA
Jedne novogodišnje noći padao je gusti snijeg. No unatoč hladnoći i mraku siromašna djevojčica tumarala je još ulicama, a ništa joj nije štitilo ni glavu ni noge. Iz kuće je pošla u majčinim papučama, prevelikima za njezinu malenu nogu, pa ih je pretrčavajući cestu u strahu da je ne pogaze jureće kočije, jednostavno izgubila. Jedna je papuča nestala, a drugu je zgrabio dječak koji je od nje želio napraviti lutkinu kolijevku.
Tako bosonoga, djevojčica je nastavila hodati gradom i prodavati šibice. Nosila ih je u svojoj staroj pregači, a jednu je kutiju držala u ruci nudeći je prolaznicima. Međutim, nije uspjela prodati ni jednu jedinu kutiju, cijeli dan nitko nije kupio šibice, niti joj dao novčić.
Djevojčica je bila pokisla i posve promrzla od hladnoće. Snježne pahulje padale su joj po plavim uvojcima, no ona to nije ni osjetila jer je više od svega bila jako gladna. Cijeli dan nije ništa okusila, a činilo se da neće tako skoro jesti. Hodajući gradom, osjećala je hladan zrak ispunjen mirisima pečenja koji su se posvuda širili. Na Staru godinu mnogi su pekli guske, a pomisao na slasno, pečeno meso, u djevojčici je samo pojačavalo glad. Kući se nije usudila ići, no ondje ionako nije bilo nimalo toplije.
Živjela je u potkrovlju gdje je stalno bio propuh, a leden zrak ulazio je kroz rupe u krovu, iako su ih bili začepili krpama i slamom.
Ruke su joj se ukočile od hladnoće. Pomislila je kako bi bilo lijepo zapaliti jednu šibicu pa se ugrijati o njezinu vatru. Stoga ju je izvadila te kresnula o zid. Topli plamen je zasvijetlio, i ona približi ruke. Pomislila je da plamti čarobnim sjajem, a potom joj se učini da sjedi pred velikom toplom peći u kojoj ugodno pucketa vatra. Tek što je oduševljena djevojčica ispružila noge i približila peći da ih ugrije, šibica se ugasila, a peć nestala. Djevojčica je ostala u hladnoj uličici s izgorenom šibicom u ruci.
Ona odluči zapaliti još jednu. No kada je zapalila drugu šibicu, u odrazu plamena djevojčica nije ugledala samo veliku peć, već veliku i toplu sobu. Nasred sobe stajao je drevni stol, prekrasno uređen, s bijelim stolnjakom i finim posuđem od porculana. Na stolu je bila vruća pečena guska punjena jabukama i šljivama. Kada je djevojčica posegnula za njome, šibica se ugasila, a prekrasan prizor je nestao.
Brže-bolje djevojčica zapali još jednu šibicu s nadom da će se guska ponovno prikazati pred njome, no ovoga puta u svjetlosti ugleda veliku, raskošno okićenu jelku. Bila je to najljepša jelka koju je djevojčica ikada vidjela! Na njoj je gorjelo na tisuće lampica, no kada je djevojčica ispružila ruku da ih dotakne, šibica se ugasila. Ali ovoga puta svjećice nisu nestale; pretvorile su se u sjajne zvjezdice! Zvjezdice su se počele dizati visoko prema nebu, tvoreći čaroban prizor. Djevojčica je očarano gledala u zvijezde i primijetila kako je jedna pala, ostavivši za sobom jasan trag. Tada se prenula i pomislila da je netko upravo napustio ovaj svijet. Kada je bila mala, njezina joj je dobra baka rekla da kada padne zvijezda, znači da je nečija duša otputovala na Nebo.
O zid je zapalila još jednu šibicu. Planula je, a tu, u njezinu blistavu svjetlu, djevojčica jasno ugleda svoju baku koja je stajala pred njome, blaga i puna ljubavi kao uvijek.
Na oči su joj granule suze i ona ubrzo svoju staru, dobru bakicu zamoli da je povede sa sobom u Nebo. Znala je da će baka nestati čim šibica izgori do kraja, pa je zapalila i sve preostale šibice, samo kako joj draga baka ne bi nestala kao što su netom prije peć, guska i prekrasna okićena jelka. Šibice su gorjele jakom svjetlošću, i nikad joj se baka nije činila tako lijepom i visokom. Došla je do djevojčice i podigla je u svoje naručje, pa su u slavi radosti, poletjele sve više i više – k samomu Bogu.
Rano ujutro prolaznici su je pronašli kako sjedi u kutu uza zid, s ružičastim obrazima i osmijehom na usnicama, jer smrznula se posljednje noći Stare godine. Novogodišnje je sunce izašlo nad malenim tijelom koje je sjedilo s izgorenim svežnjem šibica.
Ljudi su pričali da se pokušala zagrijati, no nitko nije znao kakve su joj se pritom prekrasne slike ukazale, niti kako je radosno odletjela s bakom, novoj godini ususret.
Tako bosonoga, djevojčica je nastavila hodati gradom i prodavati šibice. Nosila ih je u svojoj staroj pregači, a jednu je kutiju držala u ruci nudeći je prolaznicima. Međutim, nije uspjela prodati ni jednu jedinu kutiju, cijeli dan nitko nije kupio šibice, niti joj dao novčić.
Djevojčica je bila pokisla i posve promrzla od hladnoće. Snježne pahulje padale su joj po plavim uvojcima, no ona to nije ni osjetila jer je više od svega bila jako gladna. Cijeli dan nije ništa okusila, a činilo se da neće tako skoro jesti. Hodajući gradom, osjećala je hladan zrak ispunjen mirisima pečenja koji su se posvuda širili. Na Staru godinu mnogi su pekli guske, a pomisao na slasno, pečeno meso, u djevojčici je samo pojačavalo glad. Kući se nije usudila ići, no ondje ionako nije bilo nimalo toplije.
Živjela je u potkrovlju gdje je stalno bio propuh, a leden zrak ulazio je kroz rupe u krovu, iako su ih bili začepili krpama i slamom.
Ruke su joj se ukočile od hladnoće. Pomislila je kako bi bilo lijepo zapaliti jednu šibicu pa se ugrijati o njezinu vatru. Stoga ju je izvadila te kresnula o zid. Topli plamen je zasvijetlio, i ona približi ruke. Pomislila je da plamti čarobnim sjajem, a potom joj se učini da sjedi pred velikom toplom peći u kojoj ugodno pucketa vatra. Tek što je oduševljena djevojčica ispružila noge i približila peći da ih ugrije, šibica se ugasila, a peć nestala. Djevojčica je ostala u hladnoj uličici s izgorenom šibicom u ruci.
Ona odluči zapaliti još jednu. No kada je zapalila drugu šibicu, u odrazu plamena djevojčica nije ugledala samo veliku peć, već veliku i toplu sobu. Nasred sobe stajao je drevni stol, prekrasno uređen, s bijelim stolnjakom i finim posuđem od porculana. Na stolu je bila vruća pečena guska punjena jabukama i šljivama. Kada je djevojčica posegnula za njome, šibica se ugasila, a prekrasan prizor je nestao.
Brže-bolje djevojčica zapali još jednu šibicu s nadom da će se guska ponovno prikazati pred njome, no ovoga puta u svjetlosti ugleda veliku, raskošno okićenu jelku. Bila je to najljepša jelka koju je djevojčica ikada vidjela! Na njoj je gorjelo na tisuće lampica, no kada je djevojčica ispružila ruku da ih dotakne, šibica se ugasila. Ali ovoga puta svjećice nisu nestale; pretvorile su se u sjajne zvjezdice! Zvjezdice su se počele dizati visoko prema nebu, tvoreći čaroban prizor. Djevojčica je očarano gledala u zvijezde i primijetila kako je jedna pala, ostavivši za sobom jasan trag. Tada se prenula i pomislila da je netko upravo napustio ovaj svijet. Kada je bila mala, njezina joj je dobra baka rekla da kada padne zvijezda, znači da je nečija duša otputovala na Nebo.
O zid je zapalila još jednu šibicu. Planula je, a tu, u njezinu blistavu svjetlu, djevojčica jasno ugleda svoju baku koja je stajala pred njome, blaga i puna ljubavi kao uvijek.
Na oči su joj granule suze i ona ubrzo svoju staru, dobru bakicu zamoli da je povede sa sobom u Nebo. Znala je da će baka nestati čim šibica izgori do kraja, pa je zapalila i sve preostale šibice, samo kako joj draga baka ne bi nestala kao što su netom prije peć, guska i prekrasna okićena jelka. Šibice su gorjele jakom svjetlošću, i nikad joj se baka nije činila tako lijepom i visokom. Došla je do djevojčice i podigla je u svoje naručje, pa su u slavi radosti, poletjele sve više i više – k samomu Bogu.
Rano ujutro prolaznici su je pronašli kako sjedi u kutu uza zid, s ružičastim obrazima i osmijehom na usnicama, jer smrznula se posljednje noći Stare godine. Novogodišnje je sunce izašlo nad malenim tijelom koje je sjedilo s izgorenim svežnjem šibica.
Ljudi su pričali da se pokušala zagrijati, no nitko nije znao kakve su joj se pritom prekrasne slike ukazale, niti kako je radosno odletjela s bakom, novoj godini ususret.
