Čarobne sanjke
Petar je ležao u krevetu, tiho kašljucao i bespomoćno gledao oko sebe. U sobu je ušla mama i zabrinuto ga upitala:
„Kako si jutros, jesi li izmjerio temperaturu?“
Petar je brže-bolje slagao:
„Jesam, nemam temperaturu. Sve je u redu. Možda sam se malo prehladio, ništa strašno.“
Mama je duboko uzdahnula i pogladila ga po licu:
„Prošla su već dva tjedna, a još uvijek si bolestan. Morat ćemo ponovno kod liječnika. Kao da imaš neku tajanstvenu bolest koju ni on ne može otkriti. Skuhat ću ti čaj.“
Petar nije želio mami priznati pravu istinu. Približavao se Božić i vrijeme darivanja, a njemu Djed Božićnjak nikada nije donio dar. Sama pomisao da će i ove godine ostati bez poklona, toliko ga je rastužila da je izgubio apetit, snuždio se od tuge i ništa ga nije moglo razveseliti.
Odlučio se povjeriti baki. Kada je provirila u njegovu sobu, zamolio ju je da sjedne na krevet i sasluša ga:
„Bako, taj Djed Božićnjak nije pravedan. Svake godine prođe mimo naše kuće i nikada ne svrati. Što moramo učiniti da me ove godine ne zaobiđe?
Baka primi unuka nježno za ruku i nasmiješi se:
„Zato si ti meni bolestan, moj sokole. Što mi nisi ranije rekao? Još ima vremena, napisat ćemo Djedu pismo i zamoliti ga da ti donese dar. A što bi volio pronaći pod borom?“
Petar se sretno osmjehne:
„Prave saonice, bako… Velike i drvene. Jedino ih ja nemam pa kada padne snijeg, moram čekati da mi netko posudi svoje ili se spuštam na kartonu, a čim se on podere, i hlače odmah nastradaju.“
„Riješit ćemo to. Odmah se vraćam i napisat ćemo pismo Djedu“, zadovoljno će baka.
„Ali ja ne znam pisati, tek dogodine idem u školu.“
„Ništa ne brini, samo da pronađem naočale i smjesta ćemo na posao.“
Nakon deset minuta baka je glasno čitala pismo koje su odlučili poslati.
Dragi Djede, zovem se Petar i molim te da mi ispuniš veliku želju. Sva djeca u ulici imaju sanjke, a ja bih tako volio imati jedne velike drvene. Na koje može sjesti puno djece pa da ih provozam kada padne snijeg. Bio sam jako dobar cijelu godinu. Lagao sam koji put, ali nikad namjerno. Slučajno sam loptom razbio prozor susjedima koji stanuju u prizemlju. Baka je platila štetu, ja sam se ispričao i obećao da ću se igrati na livadi. Djedice, požuri, Božić samo što nije stigao.
Baka je obećala poslati pismo, a Petar je odlučio jesti najzdraviju hranu i istoga trena ustati iz kreveta.
Tu noć sanjao je da je dobio sanjke, a cijela je ulica stajala u redu da se na njima spusti niz brijeg.
Baka je pismo s adresom – za Djeda Božićnjaka, Sjeverni pol, SMRZILAND – ubrzo ubacila u poštanski sandučić.
I gle čuda. Pismo je začas stiglo do Djeda, baš kada je spremao golemu torbu prepunu igračaka. Petar će biti sretan jer je i njegov dar zamotan u torbi.
Božić je osvanuo u bijelom. Petar se probudio u cik zore, bio je nevjerojatno uzbuđen i prislonio je lice uz prozor, gledajući snježne pahulje. Svi su u kući još čvrsto spavali, a baka se nečujno iskrala te uputila sve do ruba grada gdje je morao proći Djedica s darovima. Željela je biti sigurna da nije zaboravio dar. Sreli su se baš na ulazu u grad. Baka je hitro prišla nasmiješenom Djedu Božićnjaku i upitala ga odrješitim glasom:
„Došla sam provjeriti jesi li slučajno zaboravio saonice za mog unuka. On se zove Petar i živi u Sokolskoj ulici.“
Djed se osmjehnuo, pročeprkao žurno po torbi i izvukao drvene saonice. Međutim, ne prave već malene, jedva su stale na dlan.
Baka je uzviknula:
„Ne, to je sigurno neka greška. Zamolili smo da nam doneseš prave saonice na kojima će se djeca sanjkati.“
Uzalud je Djed tražio po torbi, no velikih saonica nije bilo.
„Molim te, stvori saonice kako znaš i umiješ. Obećala sam svom unuku i ne mogu ga iznevjeriti“, tužnim će glasom baka.
„A što da radim? Sada je kasno da se vratim. Dogodine sigurno neću zaboraviti, obećajem.“
Baka se nije dala uvjeriti:
„Ni govora, želim saonice danas, kao dar svom unuku. Sada idem kući, a ti, molim te, stvori sanjke kako god…“
Kada je ostao sam, Djed Božićnjak duboko se zamislio. Sobovi su bili preumorni da se vraćaju u Smrziland, a čekao ga je i dan u kojem će morati podijeliti na tisuće darova. Dvije snježne sove koje su putovale s njime znatiželjno su ga promatrale. Prišao im je i nešto prišapnuo. Istog trena poletjele su visoko prema oblacima.
„Samo hrabro, možete vi to“, uspio im je doviknuti.
Za to vrijeme Petar se pitao gdje je nestala baka. Želio je da bude uz njega kada stigne Djed sa saonicama. Bio je toliko uzbuđen da nije mogao pojesti ni zalogaja. Popio je samo čaj i vratio se k prozoru, stisnutih šaka i širom otvorenih očiju.
Baka mu je prišla s leđa, brižno ga zagrlila i ohrabrila:
„Budi bez brige, želja će ti se danas sigurno ispuniti.“
Prolazili su sati, pa i vrijeme ručka, a Petar se nije želio pomaknuti. Nije osjećao ni glad ni žeđ, samo je promatrao ozarenu djecu koja se sanjkama spuštaju niz brijeg.
„Bako, je li Djedica primio moje pismo? Spušta se večer, a njemu ni traga. Opet me zaboravio.“
Niz razočarano lice kliznule su mu suze. Već su se upalile noćne lampe, djece na brijegu bilo je sve manje, a ni baka više nije bila sigurna da će se Djed Božićnjak pojaviti. Odjednom, negdje u daljini, pojavilo se neko slabašno svjetlo.
„Bako, dođi brzo, neko svjetlo nam se približava.“
Baka se u tren oka približila prozoru, ali je bila bez naočala pa ništa nije vidjela.
Svjetlo je postajalo sve jasnije i Petru se učini da vidi svoje sanjke…
„Bako moja, to su vilenjaci. Kao da neke ptice lete s njima“, viknuo je ushićeno.
Petar nije mogao vjerovati. Četiri vilenjaka i četiri snježne sove nosili su velike drvene saonice i letjeli prema njegovu prozoru. Mislio je da sanja, protrljao je oči, a vilenjaci i sove bili su sve bliže.
„Otvori prozor da ti ostavimo saonice. Djed Božićnjak nas je zamolio da ih ubacimo kroz prozor jer ne bi stale u dimnjak“, doviknuo je razdragano vilenjak.
Petar je hitro otvorio prozor, a baka mu je pomogla da dohvati saonice pa su ih zajedno ubacili u sobu.
Snježne sove su u znak pozdrava snažno zamahnule krilima pozdravljajući Petra, a vilenjaci su skinuli kape, naklonili se te u trenu nestali.
Petar je istoga časa stavio saonice pod ruku i istrčao na ulicu. Za njim je potrčala i baka, noseći za njime tople cipele i zimsku jaknu.
Brijeg su ponovno preplavila djeca zarumenjenih obraza. Svi su se željeli prvi provozati velikim drvenim sanjkama, najljepšima koje su ikad vidjeli. Bila je to veličanstvena večer za Petra. Sanjkao se do mile volje i drugoj djeci prepuštao da se voze na njegovim saonicama i osjete čaroliju. Bio je najsretnije dijete na cijelom svijetu. Na kraju je i baka sjela na sanjke i, radosno mašući razdraganoj djeci, poletjela snježnim brijegom.
Kada zalepršaju prve pahulje snijega, svratite u Sokolsku ulicu. Godine i godine su prošle, ali još i danas djeca čekaju da se popnu na čarobne sanjke. Vlada velika gužva, no stanete li u red, i vi ćete uživati u vožnji na najljepšim sanjkama.
„Kako si jutros, jesi li izmjerio temperaturu?“
Petar je brže-bolje slagao:
„Jesam, nemam temperaturu. Sve je u redu. Možda sam se malo prehladio, ništa strašno.“
Mama je duboko uzdahnula i pogladila ga po licu:
„Prošla su već dva tjedna, a još uvijek si bolestan. Morat ćemo ponovno kod liječnika. Kao da imaš neku tajanstvenu bolest koju ni on ne može otkriti. Skuhat ću ti čaj.“
Petar nije želio mami priznati pravu istinu. Približavao se Božić i vrijeme darivanja, a njemu Djed Božićnjak nikada nije donio dar. Sama pomisao da će i ove godine ostati bez poklona, toliko ga je rastužila da je izgubio apetit, snuždio se od tuge i ništa ga nije moglo razveseliti.
Odlučio se povjeriti baki. Kada je provirila u njegovu sobu, zamolio ju je da sjedne na krevet i sasluša ga:
„Bako, taj Djed Božićnjak nije pravedan. Svake godine prođe mimo naše kuće i nikada ne svrati. Što moramo učiniti da me ove godine ne zaobiđe?
Baka primi unuka nježno za ruku i nasmiješi se:
„Zato si ti meni bolestan, moj sokole. Što mi nisi ranije rekao? Još ima vremena, napisat ćemo Djedu pismo i zamoliti ga da ti donese dar. A što bi volio pronaći pod borom?“
Petar se sretno osmjehne:
„Prave saonice, bako… Velike i drvene. Jedino ih ja nemam pa kada padne snijeg, moram čekati da mi netko posudi svoje ili se spuštam na kartonu, a čim se on podere, i hlače odmah nastradaju.“
„Riješit ćemo to. Odmah se vraćam i napisat ćemo pismo Djedu“, zadovoljno će baka.
„Ali ja ne znam pisati, tek dogodine idem u školu.“
„Ništa ne brini, samo da pronađem naočale i smjesta ćemo na posao.“
Nakon deset minuta baka je glasno čitala pismo koje su odlučili poslati.
Dragi Djede, zovem se Petar i molim te da mi ispuniš veliku želju. Sva djeca u ulici imaju sanjke, a ja bih tako volio imati jedne velike drvene. Na koje može sjesti puno djece pa da ih provozam kada padne snijeg. Bio sam jako dobar cijelu godinu. Lagao sam koji put, ali nikad namjerno. Slučajno sam loptom razbio prozor susjedima koji stanuju u prizemlju. Baka je platila štetu, ja sam se ispričao i obećao da ću se igrati na livadi. Djedice, požuri, Božić samo što nije stigao.
Baka je obećala poslati pismo, a Petar je odlučio jesti najzdraviju hranu i istoga trena ustati iz kreveta.
Tu noć sanjao je da je dobio sanjke, a cijela je ulica stajala u redu da se na njima spusti niz brijeg.
Baka je pismo s adresom – za Djeda Božićnjaka, Sjeverni pol, SMRZILAND – ubrzo ubacila u poštanski sandučić.
I gle čuda. Pismo je začas stiglo do Djeda, baš kada je spremao golemu torbu prepunu igračaka. Petar će biti sretan jer je i njegov dar zamotan u torbi.
Božić je osvanuo u bijelom. Petar se probudio u cik zore, bio je nevjerojatno uzbuđen i prislonio je lice uz prozor, gledajući snježne pahulje. Svi su u kući još čvrsto spavali, a baka se nečujno iskrala te uputila sve do ruba grada gdje je morao proći Djedica s darovima. Željela je biti sigurna da nije zaboravio dar. Sreli su se baš na ulazu u grad. Baka je hitro prišla nasmiješenom Djedu Božićnjaku i upitala ga odrješitim glasom:
„Došla sam provjeriti jesi li slučajno zaboravio saonice za mog unuka. On se zove Petar i živi u Sokolskoj ulici.“
Djed se osmjehnuo, pročeprkao žurno po torbi i izvukao drvene saonice. Međutim, ne prave već malene, jedva su stale na dlan.
Baka je uzviknula:
„Ne, to je sigurno neka greška. Zamolili smo da nam doneseš prave saonice na kojima će se djeca sanjkati.“
Uzalud je Djed tražio po torbi, no velikih saonica nije bilo.
„Molim te, stvori saonice kako znaš i umiješ. Obećala sam svom unuku i ne mogu ga iznevjeriti“, tužnim će glasom baka.
„A što da radim? Sada je kasno da se vratim. Dogodine sigurno neću zaboraviti, obećajem.“
Baka se nije dala uvjeriti:
„Ni govora, želim saonice danas, kao dar svom unuku. Sada idem kući, a ti, molim te, stvori sanjke kako god…“
Kada je ostao sam, Djed Božićnjak duboko se zamislio. Sobovi su bili preumorni da se vraćaju u Smrziland, a čekao ga je i dan u kojem će morati podijeliti na tisuće darova. Dvije snježne sove koje su putovale s njime znatiželjno su ga promatrale. Prišao im je i nešto prišapnuo. Istog trena poletjele su visoko prema oblacima.
„Samo hrabro, možete vi to“, uspio im je doviknuti.
Za to vrijeme Petar se pitao gdje je nestala baka. Želio je da bude uz njega kada stigne Djed sa saonicama. Bio je toliko uzbuđen da nije mogao pojesti ni zalogaja. Popio je samo čaj i vratio se k prozoru, stisnutih šaka i širom otvorenih očiju.
Baka mu je prišla s leđa, brižno ga zagrlila i ohrabrila:
„Budi bez brige, želja će ti se danas sigurno ispuniti.“
Prolazili su sati, pa i vrijeme ručka, a Petar se nije želio pomaknuti. Nije osjećao ni glad ni žeđ, samo je promatrao ozarenu djecu koja se sanjkama spuštaju niz brijeg.
„Bako, je li Djedica primio moje pismo? Spušta se večer, a njemu ni traga. Opet me zaboravio.“
Niz razočarano lice kliznule su mu suze. Već su se upalile noćne lampe, djece na brijegu bilo je sve manje, a ni baka više nije bila sigurna da će se Djed Božićnjak pojaviti. Odjednom, negdje u daljini, pojavilo se neko slabašno svjetlo.
„Bako, dođi brzo, neko svjetlo nam se približava.“
Baka se u tren oka približila prozoru, ali je bila bez naočala pa ništa nije vidjela.
Svjetlo je postajalo sve jasnije i Petru se učini da vidi svoje sanjke…
„Bako moja, to su vilenjaci. Kao da neke ptice lete s njima“, viknuo je ushićeno.
Petar nije mogao vjerovati. Četiri vilenjaka i četiri snježne sove nosili su velike drvene saonice i letjeli prema njegovu prozoru. Mislio je da sanja, protrljao je oči, a vilenjaci i sove bili su sve bliže.
„Otvori prozor da ti ostavimo saonice. Djed Božićnjak nas je zamolio da ih ubacimo kroz prozor jer ne bi stale u dimnjak“, doviknuo je razdragano vilenjak.
Petar je hitro otvorio prozor, a baka mu je pomogla da dohvati saonice pa su ih zajedno ubacili u sobu.
Snježne sove su u znak pozdrava snažno zamahnule krilima pozdravljajući Petra, a vilenjaci su skinuli kape, naklonili se te u trenu nestali.
Petar je istoga časa stavio saonice pod ruku i istrčao na ulicu. Za njim je potrčala i baka, noseći za njime tople cipele i zimsku jaknu.
Brijeg su ponovno preplavila djeca zarumenjenih obraza. Svi su se željeli prvi provozati velikim drvenim sanjkama, najljepšima koje su ikad vidjeli. Bila je to veličanstvena večer za Petra. Sanjkao se do mile volje i drugoj djeci prepuštao da se voze na njegovim saonicama i osjete čaroliju. Bio je najsretnije dijete na cijelom svijetu. Na kraju je i baka sjela na sanjke i, radosno mašući razdraganoj djeci, poletjela snježnim brijegom.
Kada zalepršaju prve pahulje snijega, svratite u Sokolsku ulicu. Godine i godine su prošle, ali još i danas djeca čekaju da se popnu na čarobne sanjke. Vlada velika gužva, no stanete li u red, i vi ćete uživati u vožnji na najljepšim sanjkama.
