Bajka o ribaru i ribici
Živio na žalu sinjega mora
starac ribar sa staricom svojom.
U staroj su kolibi od gline,
proživjeli trideset i tri duga ljeta.
Starac je mrežom lovio ribu,
a starica prela svoju pređu.
Jednom starac ode u ribolov
pa izvuče mrežu punu mulja.
Po drugi put bacio je mrežu,
izvukao samo morsku travu.
Po treći put bacio je mrežu,
a u mreži samo jedna riba,
ali ne obična već zlatna.
Zamolila starca zlatna riba,
ljudskim glasom progovorila:
“Pusti mene u to sinje more,
skupim ću se otkupiti darom,
što zaželiš, to ću ti i dati.”
Začudi se i prepadne starac,
trideset i tri ribari ljeta,
a još nije čuo da riba govori.
Pa u more pusti ribu zlatnu,
i umiljato joj kaže:
“Zbogom pošla, ribo moja zlatna,
ne treba mi tvojega otkupa,
već ti pođi u to more sinje,
pa idi kud je tebi drago.”
Vratio se starac svojoj baki
pa joj priča o velikom čudu:
“Danas sam ulovio ribu, al’
ne običnu već zlatnu.
Ljudskim me je zamolila glasom
da je pustim u to more sinje.
Skupocjeni nudila mi otkup,
što zaželim, to će mi i dati.
Nisam htio uzeti ništa,
već je pustih u to more sinje.”
A baka se okomi na starca:
“Prostačino jedna!
Zašto nisi uzeo ništa?
Da si od nje barem korito uzo,
ono naše posve se raspalo.”
Uputi se starac moru sinjem,
(vidi kako more lako poigrava),
stao zlatnu dozivati ribu.
Doplivala riba pa ga pita:
“Što bi htio, reci meni, starče?”
Pokloni se starac pa joj kaže:
“Smiluj mi se, milostiva ribo,
navalila na me moja stara,
ne da meni, sijedom starcu, mira.
Veli novo treba joj korito,
ono naše posve se raspalo.”
A zlatna mu riba odgovara:
“Ne jadikuj, već pođi s mirom,
novo ćete imati korito.”
Vratio se starac svojoj baki,
stoji ona pred novim koritom
pa još gore počne grdit’ starca:
“Prostačino jedna!
Izmolila, budala, korito!
Goleme li od tog koristi!
Vraćaj se nazad starče,
pa ti kuću od ribe izmoli.”
Uputi se starac moru sinjem,
(a muti se ono sinje more),
stao zlatnu dozivati ribu.
Doplivala riba pa ga pita:
“Što bi htio, reci meni, starče?”
Pokloni se starac pa joj kaže:
“Smiluj mi se, milostiva ribo,
još me gore grdi moja baka.
Ne da meni, sijedom starcu, mira,
kuću traži svadljivica stara.”
A zlatna mu riba odgovara:
“Ne jadikuj već pođi s mirom,
bit će tako, imat ćete kuću.”
Pošao starac kolibici svojoj,
ali kolibi više ni traga.
Pred njim kuća s gostinjskom sobom,
a na njoj dimnjak od opeka,
i vrata od hrastovih dasaka.
Pod prozorom starica sjedi,
na sva usta grdi starca:
“Gle budale, prostačine jedne!
Izmolio kuću!
Vrati se i ribi se pokloni.
Neću biti obična seljanka,
želim biti moćna vlastelinka!”
Uputi se starac moru sinjem
(a burka se ono sinje more),
stao zlatnu dozivati ribu.
Doplivala riba pa ga pita:
“Što bi htio, reci meni, starče?”
Pokloni se starac pa joj kaže:
“Smiluj mi se, milostiva ribo,
još se više pomamila stara,
ne da meni, sijedom starcu, mira.
Neće više biti seljanka,
želi biti moćna vlastelinka.”
A zlatna mu riba odgovara:
“Ne jadikuj već pođi s mirom.
Bit će ona moćna vlastelinka.”
Vratio se starac svojoj baki,
a što vidi? Pred njim visok dvorac,
na ulazu stoji starica,
u bundici skupoj ga gleda.
Na glavi joj ukrasi od zlata,
oko vrata težak niz bisera,
na rukama zlaćano prstenje,
na nogama crvene čizmice.
Oko nje užurbale se sluge,
a ona ih nemilice tuče,
nekoga grdi, nekoga za pregaču vuče.
Starac se obratio baki:
“Pozdravljam, gospo vlastelinko,
je l’ ti sada zadovoljna duša?”
Al’ baba se izviče na starca,
i pošalje ga da u staji služi.
Prođe jedna nedjelja i dvije,
al’ još više pomami se stara.
Opet šalje ribi svoga starca:
“Pođi ribi pa joj se pokloni,
neću biti moćna vlastelinka,
želim biti svijetla carica.”
Preplaši se starac pa je moli:
“Zar si ludih najela se gljiva?
Nit’ hodati znadeš, nit’ govorit’,
bit ćeš ruglo čitavome carstvu.”
Planu gnjevom svadljivica stara,
po obrazu udarila muža:
“Ti ćeš, je li, prostačino jedna,
svađati se s moćnom vlastelinkom?
Lijepo ti govorim, pođi k moru.
Ako nećeš, na silu ćeš poći.”
Uputi se starac moru sinjem,
(pocrnjelo ono sinje more),
stao zlatnu dozivati ribu.
Doplivala riba pa ga pita:
“Što bi htio, reci meni, starče?”
Pokloni se starac pa joj kaže:
“Smiluj mi se, milostiva ribo,
posve mi je poludjela stara.
Neće više biti vlastelinka,
želi biti svijetla carica.”
A zlatna mu riba odgovara:
“Ne jadikuj već pođi s mirom.
Bit će svijetla carica.”
Vratio se starac svojoj baki,
a pred njime stoje carski dvori.
U njima se razmeće stara.
Redom je služe plemići,
prekomorska nalijevaju vina.
Sjedi ona, meden kolač gricka,
a oko nje stroga straža,
na plećima sjekirice drži.
Gleda starac, strah ga obuzeo,
pa se pred noge baca starici:
“Zdravo da si, svijetla carice,
bit će da si sada zadovoljna.”
Ali ona i ne gleda starca,
već znak dade da ga potjeraju.
Ustrčali se sluge i boljari,
pa guraju iz odaje starca.
Dotrčali k vratima stražari,
samo što ne posjekoše starca.
Ispred dvora narod mu se smije:
“Pravo ti je, budalino stara,
to neka, ludo, pouka ti bude.
Zašto sjedaš u saonice tuđe?”
Prođe jedna nedjelja i dvije,
a još više pomahnita stara,
šalje ona dvorjane po muža.
Našli oni i doveli starca,
a starica ovako će starcu:
“Pođi k moru, ribi se pokloni,
neću da sam svijetla carica,
želim biti vladarica mora.
Pa da živim u najvećem moru,
a ribica zlatna da mi služi,
da je šaljem kuda mi se prohtije!”
Ništa starac ne smije reći,
ne smije se jadan usprotivit’.
Sinjemu se uputi moru,
a kad ondje nevrijeme vlada.
Podižu se i propinju vali,
valjaju se, riču iz sveg glasa,
počne zlatnu dozivati ribu.
Doplivala riba pa ga pita:
“Što bi htio, reci meni, starče?”
Pokloni se starac pa joj kaže:
“Smiluj mi se, milostiva ribo,
što da radim s pohlepnom babom?
Neće više carica biti,
želi biti vladarica mora.
Pa da živi u najvećem moru,
a ti, zlatna ribo, da joj služiš,
da te šalje kud joj se prohtije.”
Ništa na to ne reče mu riba,
samo repom udari po vodi
i zaroni u dubinu mora.
Dugo starac odgovor je čekao,
al’ ga jadan dočekao nije,
pa se vrati svojoj staroj baki.
Al’ što vidi? Pred njim kolibica,
i na pragu sjedi starica,
a pred njome prastaro, korito prepuklo.
starac ribar sa staricom svojom.
U staroj su kolibi od gline,
proživjeli trideset i tri duga ljeta.
Starac je mrežom lovio ribu,
a starica prela svoju pređu.
Jednom starac ode u ribolov
pa izvuče mrežu punu mulja.
Po drugi put bacio je mrežu,
izvukao samo morsku travu.
Po treći put bacio je mrežu,
a u mreži samo jedna riba,
ali ne obična već zlatna.
Zamolila starca zlatna riba,
ljudskim glasom progovorila:
“Pusti mene u to sinje more,
skupim ću se otkupiti darom,
što zaželiš, to ću ti i dati.”
Začudi se i prepadne starac,
trideset i tri ribari ljeta,
a još nije čuo da riba govori.
Pa u more pusti ribu zlatnu,
i umiljato joj kaže:
“Zbogom pošla, ribo moja zlatna,
ne treba mi tvojega otkupa,
već ti pođi u to more sinje,
pa idi kud je tebi drago.”
Vratio se starac svojoj baki
pa joj priča o velikom čudu:
“Danas sam ulovio ribu, al’
ne običnu već zlatnu.
Ljudskim me je zamolila glasom
da je pustim u to more sinje.
Skupocjeni nudila mi otkup,
što zaželim, to će mi i dati.
Nisam htio uzeti ništa,
već je pustih u to more sinje.”
A baka se okomi na starca:
“Prostačino jedna!
Zašto nisi uzeo ništa?
Da si od nje barem korito uzo,
ono naše posve se raspalo.”
Uputi se starac moru sinjem,
(vidi kako more lako poigrava),
stao zlatnu dozivati ribu.
Doplivala riba pa ga pita:
“Što bi htio, reci meni, starče?”
Pokloni se starac pa joj kaže:
“Smiluj mi se, milostiva ribo,
navalila na me moja stara,
ne da meni, sijedom starcu, mira.
Veli novo treba joj korito,
ono naše posve se raspalo.”
A zlatna mu riba odgovara:
“Ne jadikuj, već pođi s mirom,
novo ćete imati korito.”
Vratio se starac svojoj baki,
stoji ona pred novim koritom
pa još gore počne grdit’ starca:
“Prostačino jedna!
Izmolila, budala, korito!
Goleme li od tog koristi!
Vraćaj se nazad starče,
pa ti kuću od ribe izmoli.”
Uputi se starac moru sinjem,
(a muti se ono sinje more),
stao zlatnu dozivati ribu.
Doplivala riba pa ga pita:
“Što bi htio, reci meni, starče?”
Pokloni se starac pa joj kaže:
“Smiluj mi se, milostiva ribo,
još me gore grdi moja baka.
Ne da meni, sijedom starcu, mira,
kuću traži svadljivica stara.”
A zlatna mu riba odgovara:
“Ne jadikuj već pođi s mirom,
bit će tako, imat ćete kuću.”
Pošao starac kolibici svojoj,
ali kolibi više ni traga.
Pred njim kuća s gostinjskom sobom,
a na njoj dimnjak od opeka,
i vrata od hrastovih dasaka.
Pod prozorom starica sjedi,
na sva usta grdi starca:
“Gle budale, prostačine jedne!
Izmolio kuću!
Vrati se i ribi se pokloni.
Neću biti obična seljanka,
želim biti moćna vlastelinka!”
Uputi se starac moru sinjem
(a burka se ono sinje more),
stao zlatnu dozivati ribu.
Doplivala riba pa ga pita:
“Što bi htio, reci meni, starče?”
Pokloni se starac pa joj kaže:
“Smiluj mi se, milostiva ribo,
još se više pomamila stara,
ne da meni, sijedom starcu, mira.
Neće više biti seljanka,
želi biti moćna vlastelinka.”
A zlatna mu riba odgovara:
“Ne jadikuj već pođi s mirom.
Bit će ona moćna vlastelinka.”
Vratio se starac svojoj baki,
a što vidi? Pred njim visok dvorac,
na ulazu stoji starica,
u bundici skupoj ga gleda.
Na glavi joj ukrasi od zlata,
oko vrata težak niz bisera,
na rukama zlaćano prstenje,
na nogama crvene čizmice.
Oko nje užurbale se sluge,
a ona ih nemilice tuče,
nekoga grdi, nekoga za pregaču vuče.
Starac se obratio baki:
“Pozdravljam, gospo vlastelinko,
je l’ ti sada zadovoljna duša?”
Al’ baba se izviče na starca,
i pošalje ga da u staji služi.
Prođe jedna nedjelja i dvije,
al’ još više pomami se stara.
Opet šalje ribi svoga starca:
“Pođi ribi pa joj se pokloni,
neću biti moćna vlastelinka,
želim biti svijetla carica.”
Preplaši se starac pa je moli:
“Zar si ludih najela se gljiva?
Nit’ hodati znadeš, nit’ govorit’,
bit ćeš ruglo čitavome carstvu.”
Planu gnjevom svadljivica stara,
po obrazu udarila muža:
“Ti ćeš, je li, prostačino jedna,
svađati se s moćnom vlastelinkom?
Lijepo ti govorim, pođi k moru.
Ako nećeš, na silu ćeš poći.”
Uputi se starac moru sinjem,
(pocrnjelo ono sinje more),
stao zlatnu dozivati ribu.
Doplivala riba pa ga pita:
“Što bi htio, reci meni, starče?”
Pokloni se starac pa joj kaže:
“Smiluj mi se, milostiva ribo,
posve mi je poludjela stara.
Neće više biti vlastelinka,
želi biti svijetla carica.”
A zlatna mu riba odgovara:
“Ne jadikuj već pođi s mirom.
Bit će svijetla carica.”
Vratio se starac svojoj baki,
a pred njime stoje carski dvori.
U njima se razmeće stara.
Redom je služe plemići,
prekomorska nalijevaju vina.
Sjedi ona, meden kolač gricka,
a oko nje stroga straža,
na plećima sjekirice drži.
Gleda starac, strah ga obuzeo,
pa se pred noge baca starici:
“Zdravo da si, svijetla carice,
bit će da si sada zadovoljna.”
Ali ona i ne gleda starca,
već znak dade da ga potjeraju.
Ustrčali se sluge i boljari,
pa guraju iz odaje starca.
Dotrčali k vratima stražari,
samo što ne posjekoše starca.
Ispred dvora narod mu se smije:
“Pravo ti je, budalino stara,
to neka, ludo, pouka ti bude.
Zašto sjedaš u saonice tuđe?”
Prođe jedna nedjelja i dvije,
a još više pomahnita stara,
šalje ona dvorjane po muža.
Našli oni i doveli starca,
a starica ovako će starcu:
“Pođi k moru, ribi se pokloni,
neću da sam svijetla carica,
želim biti vladarica mora.
Pa da živim u najvećem moru,
a ribica zlatna da mi služi,
da je šaljem kuda mi se prohtije!”
Ništa starac ne smije reći,
ne smije se jadan usprotivit’.
Sinjemu se uputi moru,
a kad ondje nevrijeme vlada.
Podižu se i propinju vali,
valjaju se, riču iz sveg glasa,
počne zlatnu dozivati ribu.
Doplivala riba pa ga pita:
“Što bi htio, reci meni, starče?”
Pokloni se starac pa joj kaže:
“Smiluj mi se, milostiva ribo,
što da radim s pohlepnom babom?
Neće više carica biti,
želi biti vladarica mora.
Pa da živi u najvećem moru,
a ti, zlatna ribo, da joj služiš,
da te šalje kud joj se prohtije.”
Ništa na to ne reče mu riba,
samo repom udari po vodi
i zaroni u dubinu mora.
Dugo starac odgovor je čekao,
al’ ga jadan dočekao nije,
pa se vrati svojoj staroj baki.
Al’ što vidi? Pred njim kolibica,
i na pragu sjedi starica,
a pred njome prastaro, korito prepuklo.
