Slavuj

SLAVUJ

Svima je poznato da je u Kini car Kinez, a i svi oko njega su Kinezi. Ova priča dogodila se ondje prije mnogo godina, ali baš zato je i treba poslušati, da se ne zaboravi. Dvorac kineskog cara bio je najljepši na svijetu, izgrađen od najfinijeg i najskupljeg porculana, ali toliko krhkog i osjetljivog na dodir, da ga se moralo posebno paziti. U vrtu je raslo najneobičnije cvijeće, a na najljepšim cvjetovima visjeli su srebrni zvončići, koji su zvonili kako nitko ne bi mogao proći, a da ga se ne primijeti. Sve u carevom vrtu bilo je dobro promišljeno, a vrt se pružao toliko daleko da ni sam carski vrtlar nije znao gdje mu je kraj. Ako ste nastavili šetati, naposljetku ste stigli do divne šume s visokim drvećem i tihim jezerima, koja se spuštala ravno do modroga i dubokoga mora. Veliki brodovi mogli su doploviti ravno pod visoke grane drveća. Među tim granama živio je slavuj koji je tako milozvučno pjevao da je čak i siromašan ribar, sa svim svojim brigama, zastajkivao i slušao, dok je noću bacao mreže. ”Oh, kako prekrasno slavuj pjeva”, rekao bi ribar te nastavio s poslom. Svake noći ribar se vraćao na isto mjesto i, kada bi čuo slavuja, ponovio bi: ”Oh, kako prekrasno slavuj pjeva.” Putnici iz svih zemalja svijeta dolazili su u carev grad, te se divili i gradu i dvorcu i vrtu, no kada bi čuli slavuja, uglas bi se složili: ”Slavujeva pjesma je ipak najljepša!” Nakon povratka kući, putnici su pričali o svim ljepotama, a znanstvenici su pisali mnoge knjige o gradu, dvorcu i vrtu, no nitko nije zaboravio slavuja, kojeg su stavljali na prvo mjesto. Pjesnici su ispisali najljepše stihove, baš o slavuju u šumama kraj dubokoga mora. Te su knjige obilazile cijeli svijet pa je jedna konačno stigla i do cara. On je sjedio u svojoj zlatnoj stolici te čitao i kimao glavom, jer je bio iznimno zadovoljan divnim opisima svoga grada, dvorca i vrta. ”Ali slavujeva pjesma je ipak najljepša!” pisalo je u knjigama. ”Kakav slavuj?” čudio se car. ”Uopće ne znam za tu pticu! Zar ta ptica postoji u mome carstvu, i to u mome vlastitom vrtu? A ja to moram saznati iz knjiga!“ Car pozove svog istaknutog dvorskog nadzornika, koji je bio toliko bahat, da bi, kada bi ga se netko manje važan usudio nešto upitati, samo besmisleno dobacio: „P!“ „Ovdje u mom carstvu živi neobična ptica koju zovu slavujem“, reče car nadzorniku. „Priče govore da je slavuj bolji od svega u mom velikom carstvu! Zašto meni nikad ništa nije rečeno o tome?“ „Ni ja nisam dosad čuo o toj ptici!“ odgovori nadzornik. „Još nikad nije predstavljena ovdje na dvoru! Moja je želja da je noćas dovedu ovamo da pjeva za mene“, odlučno će car. „Cijeli svijet zna što imam, a jedino ja ne znam!“ „Pa ni ja nisam čuo za tu pticu“, pravdao se nadzornik. „Potražit ću je i pronaći!“ Ali gdje? Nadzornik se rastrči po dvorskim stepeništima, dvoranama i hodnicima, ali nitko koga je susreo, nije čuo ništa o slavuju. Na kraju otrči nazad do cara i reče mu da su to zasigurno izmišljotine pisaca knjiga. „Vaše carsko Veličanstvo, ne treba vjerovati u sve što piše u knjigama. To su zasigurno laži i čarolije!“ Car mu odvrati: „Knjiga u kojoj sam to pročitao stigla mi je od samog moćnog japanskog cara. Stoga ne može biti neistinita! Ja moram čuti slavuja, i to još večeras! On je u mojoj najvećoj milosti! A ako ga večeras ne čujem, svi će dvorjani dobiti batine po trbuhu, i to nakon večere!“ „Tsing-pe!“ uzvikne nadzornik te se još jednom razleti po dvoru, ovoga puta u pratnji polovice svih dvorjana, jer nitko nije želio dobiti batine poslije večere. Svi su pokušavali nešto saznati o neobičnom slavuju, poznatome u cijelom svijetu, jedino ne na carevu dvoru. Na kraju susretnu siromašnu djevojčicu u kuhinji. Ona im reče: „Oh, da, slavuj! Ja ga poznajem! Zaista divno pjeva! Svake večeri odnesem malo ostataka hrane mojoj jadnoj bolesnoj majci koja živi uza samu plažu, a kada se na povratku zastanem odmoriti u šumi, čujem slavujevu pjesmu. Od nje mi suze naviru na oči, divna je kao poljupci moje majke!“ „Draga djevojčice“, obrati joj se nadzornik. „Pobrinut ću se da dobiješ bolji posao u kuhinji i moći ćeš gledati cara kako ruča, samo nas odmah odvedi do slavuja!“ I tako oni krenu prema šumi u kojoj je pjevao slavuj. Dok su hodali šumom, oglasi se krava glasnim mukanjem. „O!“ viknu dvorjani. „Eto slavuja! Kojeg li prodornog zvuka od tako malene životinje! To smo mi već i prije čuli!“ „Ne, to je mukanje krava!“ objasni im djevojčica. „Još smo daleko od cilja!“ Nešto kasnije začuju kreketanje žaba iz ribnjaka. „Divno!“ reče kineski svećenik. „Sada ga čujem, zvuči baš poput malih crkvenih zvona!“ „Ne, to su žabe!“ reče djevojčica. „Ali mislim da bismo ga uskoro mogli čuti!“ Trenutak kasnije začuje se slavuj. „To je on!“ poviče djevojčica. „Slušajte, slušajte! Ondje je!“ Djevojčica pokaže prstom prema neuglednoj ptičici koja je sjedila na grani. „Nevjerojatno!“ reče nadzornik. „Tako ga zasigurno nisam zamišljao! Kako je neugledan! Sigurno mu je perje izblijedjelo pred tolikim uglednim gostima.“ „Maleni slavuju!“ poviče djevojčica. „Naš milostivi car jako želi da mu zapjevaš!“ „Vrlo rado!“ odgovori slavuj te ponovno zapjeva svoju divnu pjesmu. „Zvuči kao stakleni zvončići!“ reče nadzornik. „A vidi kako mu se grlo napinje! Kako neobično da ga nikad nismo čuli! Imat će mnogo uspjeha na dvoru!“ „Da još jednom zapjevam caru?“ upita slavuj, koji je mislio da je i car prisutan. „Moj sjajni, maleni slavuju!“ reče nadzornik. „Veliko mi je zadovoljstvo pozvati vas na dvorsku zabavu večeras na carskom dvoru, gdje ćete imati priliku očarati našeg velikog i milostivog cara svojom šarmantnom pjesmom!“ „Moja pjesma najbolje zvuči u zelenilu!“ reče slavuj, ali ipak rado krene ispuniti carevu želju. Dvorac je bio sav ukrašen, porculanski zidovi i podovi obasjani tisućama zlatnih svjetiljki. Svi hodnici bili su ukrašeni najljepšim cvijećem sa zvončićima. Povjetarac je njihao zvončiće koji su bili toliko glasni da se ništa drugo nije moglo čuti. U velikoj dvorani sjedio je car, a u sredini je bio postavljen zlatni štapić na koji će sjesti slavuj. Sva dvorska svita bila je prisutna, a mala djevojčica stajala je kraj samih vrata, jer sada je dobila titulu prave dvorske kuharice. Svi su bili odjeveni u svoju najbolju odjeću te promatrali malenu, sivu pticu, kojoj je car kimnuo da počne. Slavuj je toliko divno pjevao da su caru potekle suze i kotrljale mu se niz obraze. Slavuj tada zapjeva još ljepše te dirne srca svih prisutnih, a car je bio toliko oduševljen da je naredio da se slavuj nagradi zlatnom papučicom koju će nositi oko vrata. No slavuj se zahvali te reče da je već dovoljno nagrađen. „Vidio sam suze u carevim očima, to je za mene najveće blago! Careve suze imaju čudesnu moć! Bog zna da mi je to dovoljna nagrada!“ Slavuj ponovno zapjeva svojim slatkim, blagoslovljenim glasom. „Kako je divan“, oglasile su se dvorske dame te umilno kokodakale svima koji bi im se obratili, zamišljajući da su i one slavuji. Čak su i sluge i sobarice bili zadovoljni slavujevom pjesmom, a njih je uvijek bilo najteže zadovoljiti. Slavuj je doživio nezapamćen uspjeh! Stoga je trebao ostati na dvoru te dobiti vlastiti kavez, uz dopuštenje da se svakodnevno prošeta dvaput tijekom dana te jednom noću. Pritom ga je pratilo dvanaestero slugu koji su držali svilene vrpce zavezane oko slavujeve noge. Takva sloboda slavuju nikako nije odgovarala. Svi u gradu govorili su o poznatoj ptici, pa kada bi se tkogod s kime susreo, prvi bi kazao: „Sla…“, dok bi se drugi smjesta nadovezao „…vuj“, te bi se učas razumjeli. Jedanaestero novorođenih beba nazvano je Slavuj, iako ni jedno nije znalo otpjevati ni jednu notu. Jednoga dana car primi golem paket na kojem je pisalo – Slavuj. „Evo još jedne knjige o našoj slavnoj ptici!“ reče car, ali to ne bješe knjiga već kutija u kojoj je ležao mehanički, umjetni slavuj koji je nalikovao onom živom. Bio je ukrašen dijamantima, rubinima i safirima, i kada bi se navio, pjevao je poznati slavujev napjev, dok mu se rep podizao i spuštao, blistajući u srebru i zlatu. Oko vrata visjela mu je traka s natpisom: „Slavuj japanskoga cara ne može se mjeriti s kineskim.“ „Lijepo rečeno!“ svi su se odmah složili, a onaj koji je caru donio umjetnog slavuja, istog je časa dobio titulu ‘Vrhovnog carskog pticonoše’. „Sada neka pjevaju zajedno! Koji će to biti duet!“ U zajedničkoj pjesmi dva se slavuja nikako nisu slagali, jer je pravi slavuj pjevao na svoj način, dok je mehanički samo proizvodio tonove od svojih ugrađenih valjaka. „To nije njegova krivnja“, objašnjavao je dvorski kapelnik. „On samo drži precizan ritam, a to je i moja nauka!“ Na koncu je umjetni slavuj pjevao sam, jednako dobro kao i pravi, a osim toga bio je mnogo ljepši, blistao je kao divan komad nakita. Umjetni slavuj otpjevao je istu pjesmu trideset i tri puta, a da se nije nimalo umorio. Svi su i dalje željeli čuti njegovu pjesmu od početka, ali car tada poželi čuti i pravog slavuja. No gdje je on? Nitko nije primijetio da je izletio kroz otvoren prozor te odletio u svoje zelene šume. „To nije u redu!“ reče car, a svi dvorjani počnu kritizirati slavuja i nazivati ga nezahvalnim: „Ipak imamo bolju pticu!“ Mehanički slavuj je sada pjevao istu pjesmu trideset i četvrti put, ali je nitko nije uspio naučiti, jer je bila teška. Dvorski kapelnik je i dalje hvalio umjetnog slavuja, uvjeravajući sve da je ustvari bolji od pravoga, i to ne samo po izgledu već i unutrašnjosti. „Eto, draga gospodo, a iznad svih naš najveći care! S pravim slavujem nikad niste mogli znati što slijedi, no s umjetnim je sve unaprijed određeno pa točno znate što ćete čuti. Otvorite ga pa ćete vidjeti pravu znanost – kako se kotačići okreću da bi proizveli note.“ „Tako je!“ svi se glasno složiše, a kapelnik dobije odobrenje da umjetnog slavuja predstavi cijelom narodu. I svi su slušali slavuja, opijajući se njegovom pjesmom. Samo je siromašni ribar koji je običavao slušati pravog slavuja, primijetio: „Slično je, a opet nije slično. Kao da nešto nedostaje.“ Pravi slavuj više nije bio dobrodošao pa je protjeran iz zemlje i carstva, a umjetni je slavuj dobio mjesto na svilenom jastuku uz carevu postelju. Oko jastuka ležali su svi pokloni od zlata i dragulja, a ptica je dobila titulu ‘Vrhovnog carskog pjevača uspavanki’, i mjesto prvo slijeva, jer srce je na toj strani, čak i kod cara. Dvorski kapelnik napisao je dvadeset i pet knjiga o mehaničkoj ptici koje su bile pune teških i učenih kineskih riječi, a svi su morali govoriti kako su ih pročitali i razumjeli, jer su inače mogli biti kažnjeni batinanjem po trbuhu. Tako je prošla cijela godina. Svi su već napamet znali pjesmu umjetnog slavuja. Car, svi na dvoru i svi Kinezi, čak i djeca na ulici, pjevali su: „Ci ci ci ku ku ku!“ Koje li divote! Jedne večeri car je ležao u krevetu i slušao umjetnog slavuja, kada odjednom začuje ‘kvrc’. Kotačići su počeli zujati, glazba je prestala, nešto unutar mehaničke ptice je otkazalo. ‘Zvrrrr’, začuli su se kotačići, a valjčići su se odvili. Pjesma je utihnula. Car je smjesta iskočio iz kreveta i pozvao svog osobnog liječnika, ali što je on mogao učiniti! Car pozove i urara, koji je nakon dugih razgovora i pregleda ipak nekako uspio popraviti mehaničku pticu, te istodobno upozorio da su se njezini zupčanici toliko izlizali da se uskoro neće moći popraviti nastavi li se sa sviranjem. Nastala je velika žalost. Umjetni slavuj mogao je pjevati samo jednom godišnje, a i tada su ga morali čuvati od naprezanja. Kapelnik bi održao kratak govor u kojem je sve uvjeravao da je sve u redu, kao što je i bilo. Prošlo je pet godina. Cijela zemlja je bila u tuzi, jer se njihov voljeni car smrtno razbolio. Novi je car već bio izabran, ali je narod na ulicama ipak pitao nadzornika o zdravlju staroga cara. „P!“ odgovarao je nadzornik i kimao glavom. Car je ležao u svojoj raskošnoj postelji, hladan i blijed. Svi su na dvoru računali da neće još dugo živjeti te su se već počeli klanjati novome caru. Na podovima svih hodnika i soba položeni su tepisi, tako da se ničiji koraci ne bi čuli. Vladala je tišina. Car je ipak još bio živ i ležao u svom raskošnom krevetu, ukočen i blijed. Oko kreveta su visjele zavjese od baršuna, okićene zlatnim resama, a kroz visok, otvoren prozor mjesečina je bliještala pred carem i umjetnim slavujem. Jadan car jedva je disao, kao da mu je nešto pritiskalo prsa. Odjednom se caru učini da vidi čudna lica oko kreveta, neka prijateljska i ljubazna, a druga pak strašna i izobličena. Bila su to careva dobra i loša djela. „Sjećaš li se toga?“ šaptala su lica jedno za drugim. „Glazba! Glazba!“ preklinjao je car. „Pjevaj, ptičice, da ne čujem što govore. Dao sam ti zlata! Pjevaj, molim te!“ No ptica je šutjela. Nije bilo nikoga da je navije, a bez toga se nije mogla glasati. Posve iznenada kraj prozora se začula najljepša pjesma na svijetu. Bio je to pravi, živi slavuj koji je vani sjedio na grani. Dok je pjevao, sablasna su lica sve više blijedila te postajala nejasnija, sve dok nisu posve iščeznula. „Hvala, hvala nebeska ptičice“, ponavljao je ganuto car. „Sjećam te se, prognao sam te iz svoje zemlje, a ipak si pjesmom kraj moga uzglavlja otjerao smrt. Kako bih ti se ikada mogao odužiti?“ „Već si mi se odužio. Kada sam ti prvi put pjevao, vidio sam ti suze u očima, a to nikad neću zaboraviti. To su jedini dragulji što ih cijenim. No sada spavaj i odmori se, a ja ću ti pjevati.“ Kada se car ujutro probudio, bio je ponovno onaj stari vladar. Nitko se od slugu nije usudio doći jer su ga ionako smatrali mrtvim. No slavuj je još bio ondje – i pjevao je. „Moraš zauvijek ostati sa mnom“, poželi car. „Ali pjevaj samo kada poželiš. A tu ću umjetnu pticu razbiti u tisuću komadića.“ „Ne čini to“, zaustavi ga slavuj. „Izvršila je što je mogla. Zadrži je jer ja ne mogu živjeti na tvome dvoru. Dopusti mi da dolazim kada sâm to poželim, sletim na granu kod tvoga prozora, pa ti veselo zapjevam. Pjevat ću ti o sreći, ali i o tuzi, o svemu što ostali skrivaju od tebe! Ptica pjevica leti posvuda, do siromašnih ribara i seljaka, ali i do svih onih koji su daleko od tvoga dvora! Više volim tvoje srce nego tvoju krunu, iako i ona može donijeti nešto dobro! Dolazit ću i pjevati, ali mi moraš nešto obećati!“ „Sve što želiš“, reče car, stojeći u carskoj odjeći, koju je sam odjenuo, držeći zlatnu sablju uza svoje srce. „Jedino što želim je da nikome ne kažeš da imaš ptičicu koja ti sve govori, tako će sve biti još i bolje!“ reče slavuj te odleti svojim putem. Sluge dođu vidjeti mrtvoga cara, ali zastadoše kao ukopani. A car im poželje: “Dobro jutro!“