GOSPOĐICA LAŽ
(PRIČA O LAGANJU)
(PRIČA O LAGANJU)
Na kraju velikog grada u Dugoj ulici živjelo je mnogo djece, sva jedna drugome do uha. Na kraju ulice bio je veliki park gdje su se djeca igrala u poslijepodnevnim satima ili vikendom. Najglasnija među njima bila je Mirta, živahna plavokosa djevojčica koju su svi izbjegavali jer je neprestano pričala neobične priče.
Okupila bi svu djecu u parku i započela priču: „Jutros je kod mene bio Pinokio. Donio mi je bombone, čokoladu i lutku koja govori.“
„Hoćeš li mi je pokazati?“ radoznalo će dječak Marko.
„Ne, ne mogu, Pinokio me zamolio da čuvam našu tajnu.“
„Ne vjerujemo ti“, povikala su okupljena djeca. „Takva lutka ne postoji. Dok nam je ne pokažeš, ne vjerujemo ti.“
„Sutra ću vam je donijeti“, odlučno će Mirta.
Kada su se sutradan djeca okupila oko Mirte kako bi vidjela lutku koju govori, ona im je samo dobacila: „Žao mi je, nisam je mogla donijeti jer se lutka prehladila. Ali dobila sam na dar mačka Keta koji leti!“
„Kako leti?“ znatiželjno će djeca. „Za to još nismo nikad čuli.“
Mirta ih pogleda svisoka: „Jer niste prijatelji s čarobnom vilom. Ona mi ga je sinoć donijela.“
Djeca joj nisu povjerovala. Marko je upita: „Dobro, a zašto ga ne dovedeš? I mi bismo željeli vidjeti tog mačka Keta koji leti bez krila.“
„Lutka koja govori je prehlađena, a mačak Keto je čuva. Zato ga nisam dovela“, odgovori Mirta.
Pričala je tako Mirta o psu Rikiju koji je naučio plesti džemper, zlatnoj ribici koja šeta po vrtu kada joj je dosadno, o jabuci iz njezina dvorišta koju je, zato što je teška sto kila, moralo nositi desetero ljudi.
Pričala je tako Mirta i pričala, sve dok se krug djece oko nje nije smanjio, a ona naposljetku ostala sasvim sama. Dobila je nadimak Gospođica Laž i više je nitko nije želio slušati. Mirta je postala nesretna. Jednoga se dana toliko rastužila da se zamalo rasplakala. No umjesto suza, izabrala je istinu. Okupila je svu djecu iz parka i zamolila ih za trenutak pažnje.
„Oprostite na mom ponašanju“, tiho im se obratila. „Lagati nije lijepo, sada to znam kada sam ostala sama. Nikad više neću lagati i molim vas da me primite ponovno u svoje društvo.“
Djeca su veselo zapljeskala i zagrlila Mirtu i sve je opet bilo kao prije. Mirta se na kraju čak i šalila na svoj račun. Izmislila je pjesmicu koju su pjevala sva djeca u parku:
„Ako lažeš sebe,
nitko neće ostati kraj tebe.
Zato samo istinu zbori,
Od laži se jezik brzo umori…“
Mirta više nije lagala te je oko sebe imala veliki krug malih prijatelja.
Okupila bi svu djecu u parku i započela priču: „Jutros je kod mene bio Pinokio. Donio mi je bombone, čokoladu i lutku koja govori.“
„Hoćeš li mi je pokazati?“ radoznalo će dječak Marko.
„Ne, ne mogu, Pinokio me zamolio da čuvam našu tajnu.“
„Ne vjerujemo ti“, povikala su okupljena djeca. „Takva lutka ne postoji. Dok nam je ne pokažeš, ne vjerujemo ti.“
„Sutra ću vam je donijeti“, odlučno će Mirta.
Kada su se sutradan djeca okupila oko Mirte kako bi vidjela lutku koju govori, ona im je samo dobacila: „Žao mi je, nisam je mogla donijeti jer se lutka prehladila. Ali dobila sam na dar mačka Keta koji leti!“
„Kako leti?“ znatiželjno će djeca. „Za to još nismo nikad čuli.“
Mirta ih pogleda svisoka: „Jer niste prijatelji s čarobnom vilom. Ona mi ga je sinoć donijela.“
Djeca joj nisu povjerovala. Marko je upita: „Dobro, a zašto ga ne dovedeš? I mi bismo željeli vidjeti tog mačka Keta koji leti bez krila.“
„Lutka koja govori je prehlađena, a mačak Keto je čuva. Zato ga nisam dovela“, odgovori Mirta.
Pričala je tako Mirta o psu Rikiju koji je naučio plesti džemper, zlatnoj ribici koja šeta po vrtu kada joj je dosadno, o jabuci iz njezina dvorišta koju je, zato što je teška sto kila, moralo nositi desetero ljudi.
Pričala je tako Mirta i pričala, sve dok se krug djece oko nje nije smanjio, a ona naposljetku ostala sasvim sama. Dobila je nadimak Gospođica Laž i više je nitko nije želio slušati. Mirta je postala nesretna. Jednoga se dana toliko rastužila da se zamalo rasplakala. No umjesto suza, izabrala je istinu. Okupila je svu djecu iz parka i zamolila ih za trenutak pažnje.
„Oprostite na mom ponašanju“, tiho im se obratila. „Lagati nije lijepo, sada to znam kada sam ostala sama. Nikad više neću lagati i molim vas da me primite ponovno u svoje društvo.“
Djeca su veselo zapljeskala i zagrlila Mirtu i sve je opet bilo kao prije. Mirta se na kraju čak i šalila na svoj račun. Izmislila je pjesmicu koju su pjevala sva djeca u parku:
„Ako lažeš sebe,
nitko neće ostati kraj tebe.
Zato samo istinu zbori,
Od laži se jezik brzo umori…“
Mirta više nije lagala te je oko sebe imala veliki krug malih prijatelja.