CAREVO NOVO RUHO
Prije mnogo, mnogo godina živio je jedan car koji je iznad svega volio novu odjeću. Sav svoj novac trošio je da se što ljepše odjene. Kada mu ne bi bilo stalo pokazati svoju novu odjeću, car nije brinuo za svoje vojnike, nije mario za kazalište, kao ni za šetnju šumom. Svaki dan svakoga sata mijenjao je odjeću. I kao što se za vladara obično kaže da se nalazi u vijećnici, tako se za njega govorilo: “Car je u svojoj garderobi.”
U tom velikom gradu gdje je bio njegov dvor, uvijek je bilo veselo. Svakodnevno su ga posjećivali brojni stranci, no jednoga mu dana dođoše i dvije varalice. Rekoše mu da su tkalci i mogu istkati veličanstvenu tkaninu kakva se samo zamisliti može. Ne samo da njihove boje i uzorci izazivaju divljenje, već i odijelo od te tkanine ima neobičnu osobinu – nevidljivo je svakome tko nije sposoban za svoju službu ili je neuobičajeno glup.
“O, kako je divna ta tkanina!” – pomisli car. –”Kada budem imao odjeću od te tkanine, znat ću tko u mome carstvu nije na visini svog
položaja, a moći ću i razlikovati pametne od glupih. Odijelo od te tkanine mora mi se odmah početi tkati!“
I dade car toj dvojici varalica izdašan novčani predujam da istoga časa započnu s radom. I tako su varalice postavili tkalački stan i pretvarali se da tkaju, iako na razboju zapravo nije bilo ničega. Zahtijevali su najfiniju svilu i najskuplje zlatne niti, a zatim su pohlepno sve to trpali u svoju torbu.
“Baš bih volio vidjeti koliko su već istkali” – pomislio je car, ali mu je bilo malo teško pri srcu kada se sjetio da glupi ljudi, a i oni što ne odgovaraju svom pozivu, neće moći vidjeti tu čudesnu tkaninu. Bio je uvjeren da se nema čega bojati, ali ipak je odlučio najprije poslati nekog drugog da vidi kako posao napreduje. Cijeli grad je već znao kakvu će čudotvornu moć imati ta veličanstvena tkanina i svi su nestrpljivo iščekivali tko će se od njihovih susjeda pokazati glupim, a tko nedostojnim svoga položaja.
“Poslat ću tkalcima svog starog i poštenog ministra” – odlučio je car. – “On će najbolje izvidjeti kako napreduje tkanje. Pametan je i nitko od njega bolje ne vrši svoju dužnost!”
I stari, čestiti ministar uđe u odaju gdje su dvije varalice tkale na posve praznim razbojima. “Bože, pomozi mi, ništa ne vidim!” – pomisli stari ministar promatrajući širom otvorenih očiju, no ništa ne reče. Varalice ga zamoliše da priđe bliže, a potom ga upitaše sviđa li mu se uzorak i jesu li lijepe boje. Oni pokazivaše na prazan razboj, a jadni stari ministar, ma koliko otvarao oči, ništa nije mogao vidjeti, jer ničega nije ni bilo. “Milost nebesa!” – pomisli ministar – “Da ja nisam glup? Nikada to nisam pomislio i nitko ne smije saznati! Zar nisam dorastao za svoj poziv? Ne, ne, ne smijem im reći da ne vidim tkaninu!”
– Pa vi ništa ne govorite! – reče jedan od tkalaca.
– O, tkanina je savršena, prekrasna! Kakav uzorak, kakve divne niti! – odgovori stari ministar gledajući razboj kroz svoje naočale.
– Da, da, reći ću caru da sam zadovoljan i oduševljen!
– E, to nam je izuzetno drago! – rekoše tkalci u jedan glas i počeše nabrajati boje i vrste uzoraka svoje tkanine. Stari ministar pažljivo je slušao kako bi sve mogao ponoviti kada se vrati u dvor. Tako je i učinio. Poslije toga varalice zatražiše još više novca, još više svile i još više zlata. Rekli su da im treba za tkanje, a sve su trpali u svoje džepove. Nedugo zatim car posla još jednog poštovanog službenika da izvidi kako napreduje tkanje i kada će tkanina biti gotova. Međutim, i s tim se službenikom dogodilo isto što i s ministrom. On je gledao i gledao, ali nije vidio ništa drugo doli praznog razboja.
– Što, zar nije lijepa tkanina? – upitaše ga varalice pokazujući mu i objašnjavajući nepostojeće uzorke. – Znam da nisam glup – pomisli čovjek. – “Pa što onda? Znači da nisam dorastao svom položaju? To je zaista smiješno! No ne smijem dopustiti da drugi primijete!” – I čovjek poče hvaliti tkaninu koju nije vidio i uvjeravati tkalce koliko mu se sviđaju njihove prekrasne boje i uzorci.
– Da, da, očaran sam – rekao je caru kada se vratio u dvor.
Cijeli grad je sada pričao samo o toj prekrasnoj tkanini, pa ju je i car želio vidjeti dok je još na razboju. S cijelom pratnjom svojih odabranika, među kojima su bila i dva stara velikodostojnika što su već bili ondje, car je došao onoj dvojici varalica te ih zatekao kako iz sve snage tkaju, ali bez niti. – Zar nije divna tkanina! – rekoše ona dvojica velikodostojnika. – Izvolite, vaše veličanstvo, pogledajte te divne uzorke, te prekrasne boje! – i pokazaše na prazne razboje, jer su vjerovali da drugi vide tu tkaninu.
“Što je ovo?!” – pomisli car. – “Ja ništa ne vidim. Pa to je užasno! Zar sam glup? Ili ne zaslužujem biti car? Kakva se nevolja dogodila baš meni od svih ljudi!” Nije želio priznati da ništa ne vidi, pa je zadovoljno mahao glavom i, gledajući u prazan razboj, ponavljao:
– Oh, zaista je lijepo! Vaš rad zaslužuje moje najviše priznanje!
Sada je i cijela careva pratnja gledala u prazan razboj i ponavljala:
– Zaista je lijepo! – I savjetovali su caru da se odmah na prvoj procesiji pojavi u odjeći od te divne tkanine. Svi su bili ushićeni, od usta do usta je išlo:
– Divno! Krasno! Veličanstveno!
Obojicu varalica car je odlikovao ordenom viteškog križa i dodijelio im titule tkalačkih vitezova. Cijelu noć uoči svečane procesije varalice su probdjele kraj šesnaest zapaljenih svijeća. Svi su mogli vidjeti kako se žure završiti carevu odjeću. Skidali su s razboja nepostojeću tkaninu, pretvarali se da je režu velikim škarama, šili je iglama bez konca te naposljetku uzviknuli: “Careva nova odjeća je gotova!”
Car priđe u pratnji svojih najotmjenijih dvorjana, a varalice podigoše ruke kao da nešto drže i rekoše:
– Evo hlača! Evo kaputa! Evo ogrtača! Sve je kao paučina! Čovjek bi mogao pomisliti da nema ništa na tijelu, ali u tome i jest prava vrijednost ove tkanine!
– Da, da, tako je! – u jedan glas potvrdiše dvorjani, iako ništa nisu vidjeli.
– Hoćete li sada, vaše Veličanstvo, biti tako ljubazni pa odložiti svoju staru odjeću! – upitaše varalice.
– Novu ćemo vam dati pred velikim ogledalom!
Car skide staru odjeću, a varalice su pravile pokrete kao da mu dodaju novu; čak su se pretvarali da mu oko struka pričvršćuju skute. Car se okretao malo na jednu pa malo na drugu stranu, šepureći se pred zrcalom. – Bože, kako je divno sašiveno! Kao saliveno je! – divila se sva careva pratnja. – Kakav uzorak, kakve boje! Zaista dragocjena odora!
– Vaše Veličanstvo, vani čekaju nosači s baldahinom! – najavio je voditelj procesije.
– Spreman sam! – odgovorio je car. – Dobro mi stoji, zar ne?! – i okrenu se pred ogledalom kao da želi još jednom pažljivo promotriti svoju raskošnu pojavu. Komornici zaduženi za nošenje skuta pretvarali su se da ih podižu s poda, a zatim su koračajući držali ruke u zraku, kao da ih nose. I tako je car išao u procesiji pod divnim baldahinom, a okupljena svjetina na ulicama i prozorima je ponavljala:
– Carevo novo ruho najbolje je što ga je ikad imao! Kako su mu divni skuti! Veličanstveno! Nitko nije želio da ljudi pomisle da je glup ili nesposoban za svoj posao. – Ali on nema ništa na sebi! – reče neko dijete. – Ah, taj nedužni glasić! – zabrzao je uplašeni otac.
No već istoga trena začuo se šapat:
– Car je gol! Dijete kaže da nema ništa na sebi!
I odmah zatim povikaše svi u jedan glas:
– Car je bez odore! Bez odore!
Car je pretrnuo – i sam je vidio da je bez odore, no ipak je odlučio ostati do kraja u procesiji pa je nastavio ponosno koračati, dok su komornici za njime i dalje nosili nepostojeće skute.
U tom velikom gradu gdje je bio njegov dvor, uvijek je bilo veselo. Svakodnevno su ga posjećivali brojni stranci, no jednoga mu dana dođoše i dvije varalice. Rekoše mu da su tkalci i mogu istkati veličanstvenu tkaninu kakva se samo zamisliti može. Ne samo da njihove boje i uzorci izazivaju divljenje, već i odijelo od te tkanine ima neobičnu osobinu – nevidljivo je svakome tko nije sposoban za svoju službu ili je neuobičajeno glup.
“O, kako je divna ta tkanina!” – pomisli car. –”Kada budem imao odjeću od te tkanine, znat ću tko u mome carstvu nije na visini svog
položaja, a moći ću i razlikovati pametne od glupih. Odijelo od te tkanine mora mi se odmah početi tkati!“
I dade car toj dvojici varalica izdašan novčani predujam da istoga časa započnu s radom. I tako su varalice postavili tkalački stan i pretvarali se da tkaju, iako na razboju zapravo nije bilo ničega. Zahtijevali su najfiniju svilu i najskuplje zlatne niti, a zatim su pohlepno sve to trpali u svoju torbu.
“Baš bih volio vidjeti koliko su već istkali” – pomislio je car, ali mu je bilo malo teško pri srcu kada se sjetio da glupi ljudi, a i oni što ne odgovaraju svom pozivu, neće moći vidjeti tu čudesnu tkaninu. Bio je uvjeren da se nema čega bojati, ali ipak je odlučio najprije poslati nekog drugog da vidi kako posao napreduje. Cijeli grad je već znao kakvu će čudotvornu moć imati ta veličanstvena tkanina i svi su nestrpljivo iščekivali tko će se od njihovih susjeda pokazati glupim, a tko nedostojnim svoga položaja.
“Poslat ću tkalcima svog starog i poštenog ministra” – odlučio je car. – “On će najbolje izvidjeti kako napreduje tkanje. Pametan je i nitko od njega bolje ne vrši svoju dužnost!”
I stari, čestiti ministar uđe u odaju gdje su dvije varalice tkale na posve praznim razbojima. “Bože, pomozi mi, ništa ne vidim!” – pomisli stari ministar promatrajući širom otvorenih očiju, no ništa ne reče. Varalice ga zamoliše da priđe bliže, a potom ga upitaše sviđa li mu se uzorak i jesu li lijepe boje. Oni pokazivaše na prazan razboj, a jadni stari ministar, ma koliko otvarao oči, ništa nije mogao vidjeti, jer ničega nije ni bilo. “Milost nebesa!” – pomisli ministar – “Da ja nisam glup? Nikada to nisam pomislio i nitko ne smije saznati! Zar nisam dorastao za svoj poziv? Ne, ne, ne smijem im reći da ne vidim tkaninu!”
– Pa vi ništa ne govorite! – reče jedan od tkalaca.
– O, tkanina je savršena, prekrasna! Kakav uzorak, kakve divne niti! – odgovori stari ministar gledajući razboj kroz svoje naočale.
– Da, da, reći ću caru da sam zadovoljan i oduševljen!
– E, to nam je izuzetno drago! – rekoše tkalci u jedan glas i počeše nabrajati boje i vrste uzoraka svoje tkanine. Stari ministar pažljivo je slušao kako bi sve mogao ponoviti kada se vrati u dvor. Tako je i učinio. Poslije toga varalice zatražiše još više novca, još više svile i još više zlata. Rekli su da im treba za tkanje, a sve su trpali u svoje džepove. Nedugo zatim car posla još jednog poštovanog službenika da izvidi kako napreduje tkanje i kada će tkanina biti gotova. Međutim, i s tim se službenikom dogodilo isto što i s ministrom. On je gledao i gledao, ali nije vidio ništa drugo doli praznog razboja.
– Što, zar nije lijepa tkanina? – upitaše ga varalice pokazujući mu i objašnjavajući nepostojeće uzorke. – Znam da nisam glup – pomisli čovjek. – “Pa što onda? Znači da nisam dorastao svom položaju? To je zaista smiješno! No ne smijem dopustiti da drugi primijete!” – I čovjek poče hvaliti tkaninu koju nije vidio i uvjeravati tkalce koliko mu se sviđaju njihove prekrasne boje i uzorci.
– Da, da, očaran sam – rekao je caru kada se vratio u dvor.
Cijeli grad je sada pričao samo o toj prekrasnoj tkanini, pa ju je i car želio vidjeti dok je još na razboju. S cijelom pratnjom svojih odabranika, među kojima su bila i dva stara velikodostojnika što su već bili ondje, car je došao onoj dvojici varalica te ih zatekao kako iz sve snage tkaju, ali bez niti. – Zar nije divna tkanina! – rekoše ona dvojica velikodostojnika. – Izvolite, vaše veličanstvo, pogledajte te divne uzorke, te prekrasne boje! – i pokazaše na prazne razboje, jer su vjerovali da drugi vide tu tkaninu.
“Što je ovo?!” – pomisli car. – “Ja ništa ne vidim. Pa to je užasno! Zar sam glup? Ili ne zaslužujem biti car? Kakva se nevolja dogodila baš meni od svih ljudi!” Nije želio priznati da ništa ne vidi, pa je zadovoljno mahao glavom i, gledajući u prazan razboj, ponavljao:
– Oh, zaista je lijepo! Vaš rad zaslužuje moje najviše priznanje!
Sada je i cijela careva pratnja gledala u prazan razboj i ponavljala:
– Zaista je lijepo! – I savjetovali su caru da se odmah na prvoj procesiji pojavi u odjeći od te divne tkanine. Svi su bili ushićeni, od usta do usta je išlo:
– Divno! Krasno! Veličanstveno!
Obojicu varalica car je odlikovao ordenom viteškog križa i dodijelio im titule tkalačkih vitezova. Cijelu noć uoči svečane procesije varalice su probdjele kraj šesnaest zapaljenih svijeća. Svi su mogli vidjeti kako se žure završiti carevu odjeću. Skidali su s razboja nepostojeću tkaninu, pretvarali se da je režu velikim škarama, šili je iglama bez konca te naposljetku uzviknuli: “Careva nova odjeća je gotova!”
Car priđe u pratnji svojih najotmjenijih dvorjana, a varalice podigoše ruke kao da nešto drže i rekoše:
– Evo hlača! Evo kaputa! Evo ogrtača! Sve je kao paučina! Čovjek bi mogao pomisliti da nema ništa na tijelu, ali u tome i jest prava vrijednost ove tkanine!
– Da, da, tako je! – u jedan glas potvrdiše dvorjani, iako ništa nisu vidjeli.
– Hoćete li sada, vaše Veličanstvo, biti tako ljubazni pa odložiti svoju staru odjeću! – upitaše varalice.
– Novu ćemo vam dati pred velikim ogledalom!
Car skide staru odjeću, a varalice su pravile pokrete kao da mu dodaju novu; čak su se pretvarali da mu oko struka pričvršćuju skute. Car se okretao malo na jednu pa malo na drugu stranu, šepureći se pred zrcalom. – Bože, kako je divno sašiveno! Kao saliveno je! – divila se sva careva pratnja. – Kakav uzorak, kakve boje! Zaista dragocjena odora!
– Vaše Veličanstvo, vani čekaju nosači s baldahinom! – najavio je voditelj procesije.
– Spreman sam! – odgovorio je car. – Dobro mi stoji, zar ne?! – i okrenu se pred ogledalom kao da želi još jednom pažljivo promotriti svoju raskošnu pojavu. Komornici zaduženi za nošenje skuta pretvarali su se da ih podižu s poda, a zatim su koračajući držali ruke u zraku, kao da ih nose. I tako je car išao u procesiji pod divnim baldahinom, a okupljena svjetina na ulicama i prozorima je ponavljala:
– Carevo novo ruho najbolje je što ga je ikad imao! Kako su mu divni skuti! Veličanstveno! Nitko nije želio da ljudi pomisle da je glup ili nesposoban za svoj posao. – Ali on nema ništa na sebi! – reče neko dijete. – Ah, taj nedužni glasić! – zabrzao je uplašeni otac.
No već istoga trena začuo se šapat:
– Car je gol! Dijete kaže da nema ništa na sebi!
I odmah zatim povikaše svi u jedan glas:
– Car je bez odore! Bez odore!
Car je pretrnuo – i sam je vidio da je bez odore, no ipak je odlučio ostati do kraja u procesiji pa je nastavio ponosno koračati, dok su komornici za njime i dalje nosili nepostojeće skute.
